Petrusijan

Prijatelju moj,

Evo pišem ti

Suznih očiju i praznog srca

jer jednostavno ne znam što drugo

ne znam o čemu bih govorio

Da me pitaju kakav si bio prijatelju moj..



Jer o tebi bi mogao pričati satima

Jer o tebi bi mogao pričati danima

Mjesecima, godinama

A tebe nema više...



Ostao si tamo, na zavoju sjećanja...

Tko će sada društvo da nam pravi u tišinama

Između dva izlaska, bauljanja po Savi

Traženja ljubavi, u kojoj si znao dati pravi komentar meni

Brodolomcu na kraju jedne, davno...

Gdje ću sada otići

Koga savjet tražiti kada me opet ostave, povrijede i zaborave?



I znam, bio bi najbolji kum na svijetu

Bio bi najbolji profesor na svijetu

Bio bi najbolji otac, suprug i djed...

A ipak tebe nema više..



I morati ćemo dalje

Disati, plakati, živjeti, smijati se

Da gledaš nas onakve kakve nas znaš



A mi, tebe ćemo pamtiti

Onakvog kakav si bio

Kakav jesi

I kakav ćeš uvijek biti



Nasmijani anđeo

Što čuva sve nas koji smo te voljeli

Prijatelju, doviđenja i zbogom....

Tražiš od mene ono najbolje,
da znam da si to ti...
jedina i neponovljiva,
u milijunima sitnih sličica naše su budućnosti...
želim te, a tako si daleko
ne znam kako ti prići
zato oprosti ako sam i dosadan,
ali sve sam aveti prošlih ljubavi
ostavio...
Zaboravljajući u tvojim očima
želim živjeti
svakim novim buđenjem
da ti budem barem malo bliži
da ti dah, dahom uhvatim
usne usnama poljubim
i u tvojim dlanovima ruke svoje da operem
od svih neuspjeha,
svih potonulih snova u nekim drugim plahtama
i nekim drugim zagrljajima,
bez tebe...

Znam da ti ovo pišem već tisućiti put
I da sam dosadan možda
Govorećii da si lijepa
I da ljepota tvoja moju dušu u nemire baca...
Stoljećima sam te tražio, godinama gledao
A gubio u svakome trenu nekih tuđih sudbina...
E da, pitao sam more kada će te poslati
pitao sam mjesec i zvijezde
Na kraju pitao sam i Boga kada ću opet
Tvojim usnama postati barem malo draži
od svih onih prolaznika što si ih voljela
Što sui govorili volim te, a nisu to mislili...
I umišljam si da te volim, na nekakav drugačiji način
od svih varalica, lopova i prevaranata...
Zamišljajući naše zajedničke snove, buđenja, strasti
Utvaram si da bi ti mogao pružiti nešto
Drugačije od svih koji su te do sada voljelii...
Zato dopusti molim te da ti još jednom kažem
Ono što ćuti ovaj mali dječak u meni...
Lijepa si kao anđeo, anđeo mojega sna....

Zazvuče sjećanja
navuku neku čudnu sjetu na škure moje
i tada nestajem,
tražeći mir u stihovima što umjesto utjehe
donose sjećanja...
Bila je lijepa, bila je mlada
donosila mojim vjeđama mir nekih zaboravljenih godina...
Imala je zagrljaj u koji sam krpao staro,
toliko puta izdano srce...
Bila je lijepa, bila je mlada
donosila mojim usnama mir nekih davno zaboravljenih snova...
Imala je oči u kojima sam utapao svu tugu koja je nestajala svakim novim treptajem...
Bila je sve što sam tražio
Bila je sve o čemu sam maštao...
a ipak je otišla, prvim tracima jutra
pobjegla na samo zvučanje riječi ljubav...
I sada opet, samom sebi društvo pravim u svitanju,
pričam sa slikama i zamišljam...
Oko mene samo uspomene na usne navuku osmjeh ponekad
i znam...
Bila je mlada, bila je lijepa
i bila je samo san...

Onako usput, nekad čak i prije sna
razbudim tišinu
ugasim svjetlo mislima i sanjam
zaboravljajući na desetke istih ili sličnih večeri
usamljeno maštam tražeći izgovore
svojoj samoći...
Onako usput čak i pokušavam zaspati
zastati i nestati u milijun i jednu priču svoje ljubavi
ispričanu do kraja,
barem na tren...
I sjećanja šibaju, sjećanja jure
bez ikakve stanice, na kojoj sam te ispraćao
sa onih naših prvih druženja
tebi u ruci ruža, dok si još željela da ti ih poklanjam
meni na usni poljubac, draži od svih neprospavanih noći
u našim neiscrpnim razgovorima,
dok su sa druge strane čekali ljubomorni,
kopali jamu i ispijali teške. gorke kave u nadi da ćeš biti njihova...
Sada, nakon svih tih pokušaja znam da sam pogriješio
znam da sam dozvolio srcu da razmišlja predaleko
i svake noći završavao našu nikada do kraja ispričanu priču
za koju sam mislio da će trajati...
I kada sve zbrojim, onako na kraju uz pokoju vruću šljivovicu
usputno se pitam
Gdje si sad?
Tko te naziva u kasnim noćnim satima?
tko ti na usne šapuće Nerudine stihove?
tko ti ruže kupuje?
Kvragu, tko??
i tko ti na usnama ostavlja prekrasni pečat zaljubljenosti?
Kvragu, tko?

moram ti napisati da si mi lijepa kao jutarnja rosa,
kao sunce poslije kisnog dana..
Lijepa si zato sto postojis,
zato kad te vidim navuces mi osmjeh..
I zato ti hvala što postojiš, što si tu...
Jer sve i da si moja mašta
tako si prekrasna da ponekad zaboli
što nisi pored mene
što te ne mogu utješiti kad si žalosna
što te ne mogu zagrliti kada to poželim
što ti na usne ne mogu smjeh donijeti
kad si nesretna, nespretna i poražena
i zato nemoj se ljutiti ako ti kažem
da si lijepa kao nikoja do sada
koju sam poznavao, gledao i sanjao...
nemoj se ljutiti
nemoj se ljutiti...

Još večeras treba nam poći
uzeti svaki raspoloživi tren
i na barikade stati
obraniti čas jedne ljubavi
da se olako ne zaboravi
jer što ti je čovjek, ljubavi moja
već sutra kadar je zaboraviti
da iza njega leže
suborci pali u ratovima
za neke davno izgubljene ideale
za naše i vaše živote
za svijet koji poznajemo
i preuzeti će neka tuđa sjećanja
tuđe laži, tuđa uvjerenja
zaboravljajući na nas
koji ostajemo dolje, boreći se da preživimo
volim te još večeras kao da sutra
nikada neće doći
kao da sve što sam napisao tebi posvećujem
u ovoj opasnoj lipanjskoj večeri
kada i život mogu izgubiti zbog ideala
zbog ljubavi, zbog uvjerenja
i zato još večeras valja nam poći
na barikade zbog ljubavi
još večeras nam se valja boriti do posljednjeg daha
zbog ljubavi, ona je jedino što ostaje
kada sve se zaboravi...
zemlje nestati će, ideali zaboraviti će se
istine postati će ideali, a životi jeftiniji od smrti
zato ljubavi moja, jedino za što se borim večeras
na ovim barikadama života ostaje ljubav
zato nam valja poći, boriti se do posljednjeg čovjeka
za ljubav
ona je sve za što želim živjeti, a bez nje lako bi mogao
i umrijeti, večeras...

uvijek ste tu
Sve moje ljubavi
vodite živote svoje
u mojim versima, u mojim mislima
i tražite da vam priznam
da večeras usamljeniji sam od sviju vas....
Nema nikog da mi ruke pruži
da zaspim u zagrljaju njenom
da se krijem od vas...
Utopio bih vas u alkoholu, ali nešto ne ide večeras...
Ugušio bih vas u tišini noći, ali tišinu baš noćas ne podnosim
i zato vas puštam da me razdirete
Sve moje ljubavi
da me gonite kao aveti prošlosti
u tišini ove usamljene noći...
i čemu da se nadam?
novim jutrima bez nje?
novim noćima uz vas više ne vjerujem
usamljen bez anđela
plovim još jednim beskrajem
u plavetnilo jutra
zaokupljen samo mojim
avetima prošlosti....

Kada i posljednja travka zasja od rose
kada ljudi postanu stari i mrski
kada svaki udisaj bude brži od treptaja
tek tada shvatiti ćeš koliko mi značiš
u ovim prekrasnim proljećima Osijeka...

i tada nestati će ljepota
što značila je sve
utihnuti će zore
i vjetrovi prestati će odnositi
ova stoljeća u nepovrat...

isčeznuti ću kao sjenka
ugasiti se kao svijeća
i u tom trenu misliti na tebe

kada zaorem svemirom
kada me i zadnja nada u život napusti
vjerovati ću da me voliš
to je jedino što mi ostaje

kada zaorem svemirom
kada me i zadnja nada u životu napusti
vjerovati ću da si tu
da me ti za ruku držiš
umjesto anđela....

Jučer je kišilo
Ostao sam u stanu
I sjetio se
Djetinjstva u progonu
Svih onih sirena
Dana prepunih sjetom
I iščekivanje povratka
Što li smo učinili
Ljudima bez posla
Djeci bez roditelja
I starcima bez kruha
Hrvatine
Preživljavaju da bi glasali
Za neku od boja
Poput prosjaka
Žive ovaj svijet
I opet kao golubovi
Zadovolje se mrvicama
To ti je moja domovina
Mala zemlja za veliki odmor
Najveći do sad
Za tvornice
Za radnike
Za djecu bez smisla
Za budućnost bez straha
Šetam plavetnilom mora
I šumama crvenih znakova
Pazi mine!
Već me i noge bole
I glava od sugrađana
I velikih Hrvata
Od njih dobivam migrene
I čireve na šesnaestercu
Pred golom domaćih
U zemlji koja plaća
Da bi nekolicina ugodno
Životarila
Jučer je kišilo
I danas će nadam se
Da ne moram gledati
Kisela lica glupana
što razmišljaju tuđim glavama
i na barikadama izvikuju
samo naučene stihove
svojih predaka:
imamo Hrvatsku!
vrhunski proizvod bez GMO-a

Bože, želio bih te zamoliti
Kao i svakog Božića do sada
Da u svijetu bude mira, sreće i blagostanja...
Ma kako god to iluzorno zvučalo
Iz perspektive jednog malog priprostog esekera...
Molim te,
Barem ovog Božića oslobodi me
Osječkih gradskih gužvara,
Poluizgubljenih silueta
Nikad nasmijanih i vječno živčanih sugrađana

Barem neka ovog Božića uistinu ne moram slušati
Ničija obećanja za bolje sutra...
I molim te, neka bude dobro svima onima
Koji dobro čine i time se ne hvalisaju...

Molim te probaj me osloboditi učenika koji mole plačući za ocjenu
Koju i oni sami znaju da nisu zaslužili
Neka shvate, da samo radom mogu promijeniti svijet...

Oslobodi molim te ovaj grad od ptičje gripe,
svinjske gripe i svih ostalih gripa
Jer u ovim vremenima kolinja samo nam još to treba
Jedna dobra svinjska gripa
Pa da se nađemo zureći iz izloga omiljene mesnice...

I molim te za kraj, oslobodi me svih ovih groznica
Za dočeke Novih godina kao da ne znamo da one moraju doći,
svih petardi, svega što narušava
Mir i blagost jednog sretnog života...

I za kraj
Bože, želio bih te zamoliti
Kao i svakog Božića do sada
Da u svijetu bude mira, sreće i blagostanja
Ma kako god to iluzorno zvučalo
Iz perspektive malog priprostog esekera...

Oduvijek su me gnjavili od školskih dana
Sa tim vječnim hamletovskim: Što bih želio postati kada odrastem?
Onda ivica kaže: Vatrogasac
Pa marica kaže: Frizerka
A ti perice,
Što bi ti želio postati kada odrastem?
Ja ne želim nikada odrasti
Dragi moji, ne želim
Kategorički tvrdim da neću
Postati drugačiji ako ikada odrastem
Ako ikada utomim ono malo dijete u sebi
I uronim u svijet nepoznatih ozbiljnih ljudi,
Poslova, briga....
Ne, to ne želim i neću..
Ne , ne..
Ne želim da se budim sa glavoboljama,
I nedaj bože nekim čirevima
Oko šesnajsteraca u dubini duše
Ionako sam dovoljno ostario izlazeći na izbore svakih 2 do 3 mjeseca
U državi koja me dobro poznaje
A i ja poznajem nju....
Želim do mile volje uživati u dobrotvornim koncertima
Poznatih zvijezda, jer samo na besplatne i idem...
Želim da mi svaki Božić kapne koja kuna od rodbine
Da se nađe za crne dane, jer ipak sam još uvijek dijete.
Želim slaviti 18 dok ne umrem i biti bezbrižan
I biti zaljubljen...
Dobro to mogu i kad odrastem, ali teže, puno teže...
Želio bih se vratiti u školu i ni brige ni pameti
Jer sada sam odrastao i iza sebe vidim duge redove
Po šalterima iznad kojih piše velikim slovima Nezaposlen
namrgođena i nesretna lica nekada sretnih školskih drugova
A sada smo ozbiljniji, sada smo složeniji
O tako brzo želimo odrasti, a kada odrastemo, tako žarko želimo
Ostati djeca...
Ni ja nisam iznimka, zato želim još malo ostati dijete...
Ne kradite mi to....
Molim vas lijepo

Ne kradite mi to....

U tišini sobe
razmišljam o tebi
i ne želim zaboraviti
što mi znače naša zajednička druženja
u ovim zimskim noćima Osijeka...
Ti ne skidaš osmjeh
ja ne skidam pogled
jer si prekrasna
iako možda i nevjeruješ meni
vjeruj ovim stihovima
što su te dozivali kada si bila
daleko
što su ti pričali neke naše priče u snovima
o tebi,
o meni
o nama...
i iako nas dijele kilometri
ja osjećam
tvoj osmjeh
tvoje oči
tvoj dah
na prozoru mojih sjećanja
iz kojih promatrajući daljinu
ja tvoju siluetu tražim
u ovim zimskim noćima Osijeka....

Tebi koja tražiš
tebi koja tumaraš
Tebi
ove stihove posvećujem
da ih čuvaš, da ih paziš
govoreći ih
ponekad
u tišini postelje
dok si usamljena...
dok ti je srce slomljeno po tko zna koji put
i kad oči sklapaš
sjeti se
da negdje
na drugoj strani grada
postoji netko
čija si zvijezda samo ti
bez mana, bez nedostataka
i ne boj se usnuti
samo njegove usne, samo njegove oči
jer svakim svitanjem
on sanja da te sinoć ljubio pred sumrak
uz rijeku koja neumitno teče
i odnosi
svaki njegov san
u svitanje.....

Među nama više nema pogleda,
Više nema dodira, poljubaca, riječi....
Praznina se širi
na svijet oko nas
I ja zaboravljam zašto sam te ljubio....
Vjeruj, gomilalo se to
U meni
Stoljećima
I tražilo tren da pobjegne
Prvim krikom slobode...
Bili smo na barikadama,
slobodni i sretni
a onda je počelo....
Tvoje igrice, moja samoća...
Tvoja putovanja, moje nevjere...
I kada pogledam
tu prazninu sa početka priče
pitam se....
Ljubavi, što nam je sve ovo trebalo?
Da me proklinješ što te ljubim
Da te mrzim što odlaziš
ostavljajući u nasljeđe
Moj tihi svijet samoće....
A negdje u nama
Novi svijetovi se rađaju
Bez nas...
I kada nad rakom suzu pustiš
znaj,
Među nama više nema pogleda,
Više nema dodira
Više nema
Nas....

Mi stranci smo
Turisti i prolaznici
U svijetu kojem nitko ne dijeli
Dobro, od zla…
A kada netko spomene
Svu romansu
Sav bljesak života
Uplašeni budemo
Poput lutaka na koncu
Ne sluteći
Da sutra
Možda nam je poći
Putevima beskraja…
Gdje nema naših, niti vaših
Ni boja, ni strana
Samo životi iza nas,
I tada vidjeti ćeš
Što je vrijedilo čekati
Jer na kraju ostaje
Onaj
Što ti ruku drži
I nakon potresa…

Drugačije neka te voli
Onaj kome si djecu rodila...
Onaj kojeg svakoga dana podnosiš
Gledajući njegovo promijenjeno lice
tijekom godina....
Bezobrazno je to od mene
ali svakim danom mislim
ja na tebe
i zamišljam,
da si pored mene
da si sretna, da si sama
negdje na napuštenim pustopoljinama
samo moje samoće....
I ne prestajem razmišljati, kako bi te volio
da si sama, usamljena
sretna...
Bez njega, bez misli
sama i sretna...
Ipak znam, njemu pripadaš
Njemu ostaješ zauvijek
a ja
mogu te željeti
ponekad i voljeti
Barem na tren...
Drugačije neka te voli...
Onaj kome si djecu rodila....
Drugačije nego ja....

Ne znam kome iskreno treba da dira u ovaj blog... i da se potpisuje kao ljudi koji nemaju veze sa time... Molim Vas iskreno ostavite mene i moju profesiju na miru... iskreno, samo sam čekao kada će netko nekakve gadosti staviti na blog... Molim Vas još jednom, ovo je moj blog i samo moj, moja razmišljanja i moje pjesme... Zato ako nešto pametno nemaš za reći neznanče bolje šuti... i ne dolazi više među moj mir i moje stihove.. Stvarno ne razumijem zašto... niti ću ikada razumjeti, a želiš svima samo dobro... i na kraju dobiješ, samo gorak okus zla u ustima... užas...točka... tišina

Da nije istina, da nisam bio u krivu i da me nije prevarilo ono malo osjećaja, da ona nije takva... Jer ako je to istina, a ja sam bio u krivu, onda u sve što god sam vjerovao nestaje, kao dim u nekom starom, prastarom kaminu. i stvarno se nadam da sve je to hvalisanje nekog glupog klinca da ispadne važan pred nekolicinom svojih vršnjaka. Jer, ako je sve to istina, ne znam gdje ću ja sa svojim razmišljanjima završiti i koliko će mi godina trebati da shvatim kako svi ostali bolje gaze preko leševa i uspijevaju uništiti sve ono zbog čega je vrijedilo živjeti...
Sada zvučim kao Jesenjin, i mrzim to biće u sebi, ali opet, kako se ne rastužiti od same pomisli da bi netko tako nešto učinio samo da bude prihvaćen... jer ako je to laž, onda je ona nešto najgnjusnije što može biti smišljeno, a ako je ona djevojka sa glupom maskom na licu onda sam ja idiot koji jednostavno vjeruje, da još negdje postoji ona istinska, neiskvarena ljepota duše... Jer tijelo je ionako samo prolazno...
I stvarno iz dana u dan, molim Boga da nisam odgojen loše za ovaj svijet, i da neću morati mijenjati uvjerenja. To bi bio moj osobni poraz i poraz moje obitelji koja me učila i uči da u svakom čovjeku ima puno dobra, a malo zla, a nikako ne obrnuto... Oh Bože, molim te da sve to nije istina... Molim te... Molim te...

Gdje sam nestao

Ponekad nestajem
u sivilu života
tražeći smisao negjde
u stvarima koje mi ovaj svijet
ne može pokloniti
boreći se protiv demona
iz dana u dan ja nestajem
Gubeći nadu da
trebala bi postojati negdje
bolja duša,
bolji ljudi,
bolji svijet...

O nama


Uvijek me vrati, neka kretnja neki stih
Na kosu tvoju pred jutro, u sobi mojih sjećanja
Tu kosu volio sam možda, više od života...
a sada ostajem sam...
I sunce probija staklo sobe mojih sjećanja
Nema više tebe,
Niti nas...
Bez sebičnosti večeras,
Postaješ tuđa žena, tuđi san
i puštam te da odeš, a soba naše ljubavi opet vrati mi,
sjećanje na kosu, na jutro
na nas...

Ovaj je nekako u stilu Arsena Dedića… Htio bih reći svima koji trenutno čitaju moje blogove, da jednostavnije trebaju gledati na svijet… Priznajem ljubav je velika stvar, ali iskreno za pravu ljubav uvijek ima vremena, ne treba jadikovati i žaliti, jer iz iskustva ću vam reći da svaka ljubav nosi nešto svoje, svaka ugrađuje dio slike o velikoj ljubavi… I ja sam bio tisuću puta nesretno i sretno zaljubljen i sve dok nisam nešto naučio iz toga jednostavno sam patio i ponižavao sam sebe, jer tko kaže da je neka osoba toga vrijedna, i u ljubavi treba biti koliko egoist toliko i osoba koja daje svog sebe, ali opet koja i očekuje ništa manje… zato treba živjeti svoje živote, pozornost poklanjati svakome za koga smatra da je vrijedan toga i te pozornosti, a to treba odvagnuti odmjeriti i prepoznati… nadam se da se čitamo i dalje… a evo vama svima sretno i nesretno zaljubljenima jedna onako iz duše…

Za sve vas koji ne znate kako bi živjeli…